come out come out where ever you are SEE YOU ALL IN DEATH VALLEY

Danas imam dvije teme... Jedna je sreća, a druga je osobnost...
Sjećam se kako sam u osnovnoj školi trebala napisat sastav na temu sreća. ne sjećam se koliko i što sam pisala, ali sad mi nekako navire inspiracija.
ili ne...
Dakle započela sam govoriti o sreći...
Sreća bi bila kad imaš sve u životu šta ti triba, kad ti ništa ne fali i ispunjen ti je dan sa svime i svačime i voliš to raditi.... Nisu svi ljudi sritni, neki ne mogu shvatit neke stvari, al ih nije briga pa im to daje sve lažni osjećaj sreće. Neki ljudi nisu baš zainteresirani za život pa im se ne da uhvatit sreću, a neki ljudi su previše zaokupljeni bespotrebnim stvarima i ne mogu je prepoznati dok je prisutna u svakom trenutku života. Ili jednostavno neke osobe su sebi u glavu utuvili da je život takav kakvim ga oni vide i izbjegavaju svakakav kontakt sa srećom (nesvjesno valjda) i ostaju zauvik zatvoreni i depresivni.
Ja sam bila takva do prije nekih 3 ipo miseca. Dok nisam upoznala jednu osobu koja mi je promijenila pogled na svijet i približila me sreći. Ne kažem da su mi prijatelji svo ovo vrime bili beskorisni, ali nitko te ne može približit sreći više od jedne posebne osobe. To je jednostavno tako.

Sad druga tema
osobnost.
Hmmm, šta da pišem o tome?
Dakle... osobnost, ili bar ono šta sam ja mislila, je jako bitna. Zadržati SVOJE stavove i stilove je jako bitno. Biti JA u svemu tome, biti SVOJ. Zašto uvik naglašavam SVOJ? Zato jer je bitno da nisi nitko drugi, nego sam ti. Just be yourself cause life is too short to be anyone else. Otpusti sebe, ako si zatvorena osoba. Nešto najgore je kopirat druge ljude bez imalo razumjevanja u ono šta radiš. Jednostavno, zaviri u svoju dušu i upoznaj sebe. Pravoga sebe. Jedino tako ćeš se osjećat slobodnom osobom do kraja života. Zašto da budeš netko drugi? Onda se uvijek moraš brinit oćeš li nešto falit, oće li nešto krenit loše, oćeš li ispast loša kopija ili šta već. Jednostavno je najbolje biti ono što jesi i bit zadovoljan s time i gotovo

odlično napreduje okretanje nove stranice, ali to se ne može baš tako opisati...
više kao otvaranje nove knjige!!!
eto
skužila sam da je potrebno negdi oko godina dana da shvatiš kakva je osoba zapravo, da ti pokaže svoje pravo lice makar kroz šalu...
možda ja uvik sve ozbiljno shvaćam ali takav je svijet...
mi ne živimo u svijetu sprdanja, nego ozbiljnom svitu...
sprdanje je samo da nam brže prolaze dani na zanimljiv način...
društvo je u početku bilo dobro..
sve se skladno radilo...
svi su bili jednaki, ali isto su bili različiti...
različiti po izgledu,
različiti po vjeri,
različiti po razmišljanju....
i tu je društvo stvorilo dva svijeta..
kako oni nazivaju:"normalni" i alternativa...
sad neki "normalni" ne podnose alternativu, a alternativi je svejedno...
ne podnose zašto?? jer je alternativa drugačija...
zvučat će pozerski kad te "normalni" pitaju šta si i ti odgovoriš goth, metal, punk, rock, emo.... nešto od toga....
al opet ako se ti ne definiraš, neće nitko....
onda neki "normalni" uvate sprdat, i drže se toga ko pijan plota....
zar je njihov život tako jadan ili ga uopće nemaju pa se petljaju u tuđi???
možda nije sve tako grozno na izgled... triba razmišljat, mislit... i onda se rješi problem....
moja utjeha je: i oni će crknit!!!!!

Znate ono... mijenjate nešto pa želite da to funkcionira i da bude dobro???
i onda ste jako uzbuđeni u vezi toga???
i trudite se toga držati, ali onda nakon tjedan dana shvatite da je teško i neki odustanu...
ali možda potraje duže...
neki su ljudi koji odustaju....
čim postane malo teže oni odmah odustanu...
zašto odustajati???
to je poraz...
bitno je da ostaneš kao pobjednik....
boriti se do kraja..
savladati sve prepreke...
eto to je u zadnje vrijeme moj način života...
borim se za svoje... i za sebe...
i nikome neću dopustiti da me sputava...
nitko nije vridan toga... tko god pokušava neće uspjeti... jednostavno neće...
nije fer da uspije ako se ja borim...
iako neke nove promjene meni uvijek traju po tjedan dana pa se vratim na staru monotoniju...
PITATE SE ZAŠTO SADA TO??
e pa dosadila mi je monotonija života.. uvik isto..
kuća, škola, kuća, vani, škola, vani, kuća...
i između svega toga dođe trening... nekako mi se ne da više uvik tako
pa ima sada novih stvari....

znam da živimo u odvratnom svitu i vremenu.
i da ćeš uspit samo ako se pritvaraš.
i ako si podla osoba i ako ti se sviđaju sranja koja rade svi...
i ako ne želiš biti individualan, nego biti ko drugi...
svi isti....

ja osobno želim biti individualna... no ne triba mi neka budala poput tebe da me u tome koči!

uostalom, ja imam svoj život i ti nisi dio toga, zašto želiš biti dio toga???
zar nemaš svoj život????
ili nemaš??
ili je tvoj život previše jadan i retardiran pa se petljaš u tuđe živote....

ja sam ovakva kakva jesam...
ostat ću dok god ja to budem htjela..
bez obzira postoji li jedna osoba koja je u istom stilu ko ja!!! to ne mora značit da ja nju kopiran il nešto slično...
to znači da je ona u istom svitu ko ja i gotovo...

da ti samo znaš koliko ljudi se oblači isto ko ti! jesan li ja rekla da ti njih kopiraš???? nisan... čak nisan to ni mislila
jer me u biti boli neka stvar za tebe...

SAMO SE OSTAVI MOG ŽIVOTA I CRKNI ILI ODLEPRŠAJ NEGDI DA TE NE VIDIN!!!

eo puno ljudi mi dalo teme... no zašto ja tražim njihove teme?
jer nemam inspiracije za svoj...
a svaki trenutak mog života ispunjen je inspiracijom i sad kad mi treba NEMA JE!!!!!

uglavnom... zapitam se.. zašto je svaki moj dan popraćen komentarima sa strane u školi, čudnim pogledima mojih roditelja i tako dalje??
zašto se neki ljudi uopće petljaju u moj život???
šta ih boli kurac kako ja provodim svoje slobodno vrime i kako se ja oblačim???
zar je bitno koju vrstu glazbe slušam???
i znaju i sami da mogu reći bog te pita šta i neće me to prominit!!!!
seri po meni, ma boli me kurac za tebe...
petljaj mi se u život, nećeš dobro proći...
samo upamti... neke informacije ne mogu svi podnit...

čudni pogledi...
zašto je ljude briga??
zašto ne mogu prihvatit da postoje različite osobe??
svaki moj boravak u gradu je popraćen čudnim pogledima, i nekim čudnim glupim površnim komentarima...
zašto ne prihvatite da sam ovakva i da me ništa neće prominit dok ja to sama ne odlučim?????????????????
meni je dobro ovako... osjećam se ispunjeno, i svoje...

zvučim kao neka luda pišući ovo...al jednostavno nemam druge ideje...

eto dosta za danas ne da mi se više...

osjećam se zarobljeno u dubini svojih osjećaja.
ali želim li vani iz toga?
mislim da ne
i kakve koristi svijet bi imao od mene???
ja sam samo jedna black točka u viziji neke više sile koje ljudi nazivaju bog...

sjećate se onoga od prošlog posta?
zanemarivanje osjećaja i to sve skupa??
mislim da je tako dobro, ako ti ne smeta ovakva situacija..
situacija da ne znaš uopće šta osjećaš,...
je li to dobro? ne osjećaš glad, ne osjećaš žeđ, hladnoću, toplinu...
živiš ko vampir...
samo nisi immortal...

možda ovo zvuči pozerski ili weird.. al eto šta ja mogu kad je takva situacija...
i takvi ljudi, da ih drugi ne bi proglasili mentalno poremećenim, još se više zatvore u sebe...
a ne shvaćaju kako zapravo oko njih postoji grupa ljudi who care...
grupa ljudi koji ti žele pomoći, i koji te ne žele izgubiti...
ali how izgubiti?

eto to bi bilo to za danas...

eo pisma koju trenutno slušam.. ostavit ću youtube na kraju...

dakle ja opet bez inspiracije pa sam se dosjetila jedne teme o kojoj mogu pričati danima...
dakle...
zašto ljudi imaju osjećaje?? razumin ono kad boli ili kad je ledeno ili vruće...
al zašto mogu imati osjećaje koje čine loše bilo kome??? npr. ljubav...
jednom sam se opekla i rekla neću više...
i neću više...
kike, sićaš se prošle godine kad san ti govorila cilo vrime da nea šanse da ikad to sebi više dopustim??
da patim radi osobe koja mi nije suđena??
e pa to je bilo davno... nakon mukotrpnog dugog niza godina i prestalo i došla sam do te odluke...

a sad?
sad se pitam je li to bilo pametno...
nije sasvim moguće uskratiti sebi osjećaje.. teško je to kontrolirati...
al eto meni ide za sad...
ali šta ako požalim?? kako to onda vratit??
jedna moja prijateljica je rekla:
osjećaji zavladaju osobom, a ne osoba osjećajima...
osjećaji su najbolji kad se ne pokušavaju uskratiti..
ali nitko nije spominjao zanemarivanje...
al opet kad dugo zanemarivaš osjećaje onda to jednom ispliva i bude svega....
potiskivanje osjećaja ista stvar...

mislim da je bolje ne zanemarivati osjećaje i sve pustiti prirodnim putem, al meni je zasad to kasno...
sad ne mogu više ni s ljudima normalno pričati o nećemu...
npr. dvoje ljudi su u vezi, jedan se osjeća zapostavljeno i želi pričati sa drugim.. da sam ja na mistu te prve osobe, ne bih mogla pričati normalno... nešto me uvik zakoči...
možda strah..
ako znam da ću ćuti nešto što ne želim, ako doživim fail, onda će me to pogoditi..
eto tako ja razmišljam šta se tiće osjećaja...

evo obećana pisma

ajme kako su neki ljudi glupi...
i shta sebi umishljaju???
da su oni neshto posebno???

ma jedino shta si ti, prijo moj, je izrod iz cile grupe, tj. drushtva bilo chega...

daj pogledaj se kako izgledash!!!!!
glumish tu neshto shta nisi, vridash ljude okolo bez ikakvog razloga...
zashto??????????????''
zato jer se tebi tako svida, i zato jer zhelish biti, kako se ono kazhe, popularan!!!!
ne mozhesh bit popularan ako si tako gadljiv, ruzhan... i imash 0 bodova

daj likashu, mislish da si popia svu pamet ovog svita, zato jer si jednom reka neshto pametno i ljudi ti chestitali na tome....
mislish da si popia svu pamet ovog svita zato jer si shta??? ima neke kontakte sa vishe od 3 zhenske????

kad ja razmislim malo... shta san ja sebi umislila da si ti neshto posebno proshle godine??
shta si ti sebi umislia da si pametan zato jer je ispalo ono shta je ispal0o??
ochesh iznenadenje???
jedini razlog zashto san ja zapela za tebe proshle godine je bilo to shta se dogodilo

daj molin te pogledaj se... nemash standarde za normalnog momka ni kad bi te poslalo u extreme makeover i napravilo sve shta se mozhe...

evo sad san se ispuvala malo.. sad nechu vishe... jadni ljudi koji se s menom sad dopisuju,,,, nadan se da na nikoga nisan prenila svoju mrzhnju prema njemu....

pozz svima ;)

inspiracija nije potrebna. ili mozhda je...
inspiracija je prijekopotrebna za ovo chudo...
ljudi se boje...
ljudi se boje da ne rechu neshto krivo u nekom drushtvu pa da ne ispadnu glupi, ili ne znam ni ja shta...
ljudi se boje da ne bi propali,...
da društvo ne bi previshe utjecalo na nekog...
ljudi previshe razhmishljaju..
a neki nikad ne razhmishljaju...
trenutno ja previshe razhmishljam...
i tek sad shvacham koliko je u svemu prijekopotrebno da imash svoje ja...
i da ne dopustish nikome da te vuche za nos jako dugo...

ja znam da mene neke osobe vuchu za nos, al neka... i znam koje osobe... al neka... oni che se razocharat kasnije a ne ja...
i mislim da previshe razhmishljam u zhivotu
mislim da mi treba zrak ili neshto slichno...
da odem vani istrchati se???
da odem proshetati samo i pjevati???
trebam neshto da istjeram iz sebe ovu nervozu...
neshto mi fali...

a uvijek me tjeshi to da che sve biti dobro...
shta ako ovaj put ne bude bilo sve dobro??

pozz svima prijateljima... posebno jednom, drzhi se, ako treba shta reci...
i drugome, bon voyage

post ima dva dijela
1. dark side of the womb
možda si mi značia puno prije, al to je bilo prije... te 4 godine su nekako brzo prošle, a sad si mi samo prijatelj... nadam se da ne griješim ko prije... kako sam te prestala voljeti? evo ovako... susrela sam drugog lika koji je jako zgodan, privlačan i sve ali unatoč svemu tome se uvik pitam gdje si ostao ti? ....
on je odlična osoba...
osoba koja je draga... ne kažem da i ti nisi drag..
mislila sam da će se dogoditi ista stvar ko s tom novom osobom ali nije...
možda je krenulo prema tome, ali i sam je rekao: ''nije ti to pametno, samo ćeš biti povrijeđena, a to ne želim, jer te ne želim na nikakav način povrijediti''
onda svatih da je život pun takvih stvari...
nekad će mi se sviđati jedna osoba, nekad druga...
možda ja sama težim ne ljubavi, i ne vezi i svemu, ali sam sigurna da u dubini duše želim upoznati nekog tko će me ispuniti jednako kao i ti i da će ostati sa mnom i da će me voljeti isto onoliko koliko sam ja voljela tebe...

2. christina bleeds
možda se više ne družimo tako često ko preko lita, ali ne možeš poreći da se ne osjećaš loše radi nečega...
znam da nešto u tebi gori, da nešto u tebi je ranjeno i da patiš za nečim, a možda znam i točno o čemu se radi, no nisam sigurna...
mislim da će ti biti lakše ako kažeš nekome... ne moraš reći meni, ako nemaš povjerenja u mene...
ali reci nekome tko će ti dati savjet, jer ja te ne mogu svaki dan gledati kako se izjedaš iznutra, pogotovo ne mogu gledati kako te sve to boli, a znam da te boli..
stoga kad ti kažem da ne porićeš to sve, onda nemoj, bar ne meni, nemoj me praviti budaletinom, bar ne u ovome...

to bi bilo to